Kroz zbor je prošlo 1400 ljudi, 20 dirigenta, a sad ga prvi put vodi ženska ruka

Sto dvadeset izvođača za 120 godina Šibenskog pjevačkog društva “Kolo”! Pod tim je sloganom na ljetnoj pozornici Tvrđave sv. Mihovila izvedena popularna kantata Carmina Burana njemačkog skladatelja Carla Orffa, a koncert, na kojem su šibenskom zboru “ruku dali” Simfonijski puhački orkestar HV-a i mješoviti pjevački zbor Sempre Allegro iz Rijeke, bio je, u godini punoj brojnih “kolaških” događanja, točka na “i” u obilježavanju značajnog jubileja ovjenčanog i nedavnom Nagradom grada Šibenika koju je “Kolo” dobilo za doprinos šibenskoj kulturi. No, velikih 120 godina pamtit će se i zbog činjenice da prvi put u povijesti, “Kolo” vodi žena.

Prije nego je postala predsjednica društva Miljenka Bujas, koja je završila studij francuskog jezika i pedagogije, te kao pedagoginja radi u jednoj šibenskoj osnovnoj školi, dugo je godina u “Kolu” “brusila” pjevački staž. Za sebe će pak reći da u životu ima dosta hobija, ali najveća ljubav su joj, uz obitelj i dvije kćeri, Šibenik, Prvić Šepurine, odakle joj je majka, i, naravno, “Kolo”.

– U “Kolo” sam došla 2002. godine. Jedna me prijateljica pozvala da idemo na audiciju. Moram priznati da sam se nećkala jer sam znala da nije lako “upasti” u “Kolo”. Ipak, kako sam, otkako znam za sebe pjevala, kao dijete u zboru “Zdravo maleni” i kasnije u nekoliko ženskih klapa, otišla sam na audiciju. Zbor je tada vodila profesorica Mira Grujić, i evo me i nakon gotovo 18 godina u “Kolu”. Tu je i moja sestra, a došla je godinu dana nakon mene, na moj nagovor. Biti član “Kola” nije samo pjevanje. To je poseban svijet. Zna se dogoditi da s kolegama iz zbora provedete u nekom danu više vremena na probi, nego doma s obitelji. Često kažemo da nam je to druga obitelj. Osobno, “Kolo” mi je jednako bitno kao dnevni obrok, samo što je ono hrana za dušu.

Doživotni predsjednik

Dugo godina kolaše je vodio i u kulturni život Šibenika “gurao” Ivo Livaković, kulturni djelatnik, publicist i veliki kroničar Šibenika. Koliko je teško “naslijediti” tako istaknuta imena?

– “Kolo” je u njegovoj povijesti vodilo 18 predsjednika. Profesor Ivo Livaković najduže je bio predsjednik “Kola”. U dva navrata ukupno 27 godina što je zaista impresivno. Bio je doživotni počasni predsjednik i do smrti je ostao kroničar “Kola” i društvenog života u Šibeniku. Biti predsjednica “Kola” časna je dužnost i kad su me članovi Društva u tom trenutku prepoznali kao osobu koja može voditi našeg stodvadesetogodišnjaka nisam sumnjala u sebe. Znala sam da je zahtijevno, jer to je ipak svakodnevni angažman, mimo pjevačkih proba, ali kad se nešto radi iz ljubavi, onda ništa nije teško. Osim toga, nisam usamljena u rukovodstvu, još su tu tajnica, Matea Kalauz, te Uprava društva: Marina Galijatović, Ivana Guberina, Angela Bujas, Frane Belamarić i Ivica Čular. Profesoru Livakoviću bila je vrlo zanimljiva činjenica da je ovo prva Uprava u kojoj su žene u većini. To nas vraća na početak intervjua i činjenicu da sam u 120 godina prva žena predsjednica “Kola”, a za tu situaciju bih rekla da je više sociološki fenomen na mnogim razinama. Osim uprave, tu su i svi naši članovi koji, kad god nešto radimo i planiramo daju sve od sebe da se to ostvari. Mi smo kao mušketiri, “svi za jednog, jedan za sve”, i to je jedini način na koji možemo opstati. Naravno da bude i teških dana i trenutaka, ali nakon ostvarenih projekata i koncerata svi osjećamo zadovoljstvo i ponos ostvarenim.

Koji su, prema vašem mišljenju, događaji i imena, odnosno koji kolaši, posebno obilježili ovih 120 godina?

– Ako bih neki događaj ili neku osobu istaknula, sigurno bih više propustila. U bogatoj stoljetnoj povijesti, zasigurno je svaka generacija dala svoj doprinos, jer da nije, “Kolo” ne bi ovoliko dugo ni opstalo.

Možete li se prisjetiti nekih zgoda koje su se upisale u kolektivnu memoriju zbora, da tako kažem?

– Najčešće se prepričavaju zgode s turneja i putovanja. Neke se pamte po dobrim stvarima, neke po nezgodama koje su se dogodile, neke po izvrsnom pjevanju. Sigurna sam da bi se uz knjige o povijesti “Kola” profesora Livakovića, mogla napisati i knjiga kolaških anegdota.

Trendovi u pjevanju

Koliko je pjevača u tih 120 godina prošlo kroz “Kolo”? Koliko zbor danas broji članova?

– Kroz “Kolo” je u ovih 120 godina prošlo više od 1400 ljudi. Danas nas je pedeset pet, od kojih najmlađi ima 19, a najstariji 67 godina, znači, u prosjeku smo u najboljim godinama.

Koliko je zborovođa vodilo “Kolo”? Uz koje ste bili posebno vezani i tko je ostavio najsnažniji pečat?

– Kolo je umjetnički vodilo, s našim trenutnim maestrom, Ivom Lisom, 20 dirigenata. Slušajući priče kolaša čini mi se da su posebnu povezanost osjećali s pokojnim maestrom Nikolom Bašićem. On je ujedno i najduže dirigirao “Kolom”. Čak 28 godina.

Svojedobno je Livaković rado isticao kako je zaštitni znak “Kola” i pjevanja u njegovu “forteu”? Obilježava li najbolje taj “forte” i vaš današnji “stil” pjevanja?

– “Kolo” nastoji pratiti trendove u zborskom pjevanju, iako nam naše podneblje i mentalitet određuje i sklonost nekoj vrsti glazbe. Ne može svatko biti najbolji u svemu, a nije ni potrebno. Mi radimo različite programe: klasiku i folklor, ali i popularnu glazbu. “Kolo” je u vrhu amaterskog zborskog pjevanja u Hrvatskoj. Nastojimo svake godine otići na jedno natjecanje, barem ovdje u Hrvatskoj jer ako nemate povratnu informaciju o tome koliko je dobro ono što radite, može se dogoditi da tapkate u mjestu. Što se tiče kolaškog “fortea”, moje je laičko mišljenje da je forte bitno pjevati tamo gdje piše da je forte u partituri, a naš je i dalje glasan, bez brige.

Kakva je danas hrvatska zborska scena? Nekada je i prosječan građanin čuo za Ivana Gorana Kovačića, zadarskog Zoranića… Koliko je danas zborsko pjevanje popularno, osobito među mladima?

– Sudeći prema natjecanjima na koja idemo, možemo zaključiti da je dosta popularno. Tu se na istom mjestu, u isto vrijeme, nađe i 50-ak zborova iz Hrvatske i drugih zemalja. Vidimo i dosta mladih ljudi, što me baš veseli. Stekla sam dojam da je zborsko pjevanje popularnije u unutrašnjosti Hrvatske, nego u Dalmaciji, pogotovo među muškarcima.

Što je danas “in” u zborskom pjevanju? Gdje je tu “Kolo”?

– In su uvijek zborski klasici, djela poznatih autora, a mi nastojimo imati raznolik program i zadovoljiti ukuse i pjevača i publike.

Kolaških 120 godina velika je tradicija, no nitko ne može živjeti od stare slave. Kakvi su vaši planovi i gdje biste recimo voljeli vidjeti “Kolo” za 10 ili 20 godina?

– “Kolo” sigurno ne živi od stare slave i tko god prati naš rad to i zna. Tradicija nam je poticaj da budemo što bolji, da ne iznevjerimo sve te ljude koji su do danas prošli kroz zbor i sačuvamo dio naše povijesti i glazbenog naslijeđa. Stalno radimo na novim glazbenim programima i projektima za koje rijetki amaterski zborovi uopće dobiju priliku. Svoj rad planiramo na godišnjoj bazi, okvirno, a uvijek se dogodi da se on popuni i trostruko, različitim upitima za naše nastupe. Drago mi je da ova generacija kolaša, uza sve svoje privatne obveze, to može iznijeti jer je posla zaista puno. Moja je vizija da će “Kolo” za desetak godina imati dvostruko više pjevača, a voljeli bismo imati i vlastite prostorije za rad.

Izvor: sibenski list